preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Brda" Split

 

10 savjeta kako motivirati dijete za učenje

Ako ste ikada sreli dijete u dobi od 3-4 godine primijetili ste da su prave male spužve, uvijek željni novih znanja i iskustava. Poznata vam je roditeljska žalopojka: “Nikako da prestane pitati zašto, kako, svaki odgovor nosi još 5 pitanja sa sobom.” A tek ona neugodna pitanja, na koja nemamo odgovor ili zalaze u domenu intime, pa se roditelji preznojavaju, odgovaraju, izbjegavaju ili poklope dijete u nadi da će tome doći kraj.

Na žalost, čini se da kraj dođe kad krenu u školu. Iznenađuje i rastužuje činjenica da se tijekom školske dobi većina tih spužvica punih pitanja i interesa za sve pretvori u nezainteresirane za učenje, kojima je škola štrebanje, zadaće, a posebno čitanje teret i muka, križ koji svakodnevno nose i jedva ga se čekaju riješe. Nažalost, rijetki su oni koji zadrže početni elan i koji će i na kraju osnovne i srednje škole još reći kako vole učiti.

Ipak, nisu djeca postala nezainteresirana i lijena sama od sebe. Oni to nauče. Praksa je pokazala kako je najčešći problem to što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tijekom osnovne škole preuzmu na sebe na način da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi – što obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu.

Jasno je da ne postoji 10 pravila koja će riješiti sve, no navest ćemo 10 značajnih uz pomoć kojih roditelji mogu motivirati svoje dijete za učenje.

  1. Odgovornost za učenje i školu je na djetetu

Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (što ima za zadaću, je li je napisana ili nije), uzimati knjige za lektiru iz  školske knjižnice, uz pomoć budilice samo ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi prvašić, ali već tijekom prvog razreda bi većina djece mogla preuzeti brigu oko spremanja školske  torbe, isto kao i veći dio brige oko pisanja domaće zadaće.

Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obveze – koje roditelj treba polako prepuštati djetetu, važno je da roditelj osvijesti kako dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom.  Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu jača volju za učenjem i djeluje motivirajuće.  Iz iskustva, djeca preuzimaju odgovornost kad se s njima razgovara o tome što oni žele, s kakvim prosjekom bi oni osobno bili zadovoljni, što njih zanima, a što ne te za što oni misle da će njima škola trebati u daljnjem životu. Ako misle da uče za roditelje, kako ne bi imali problema kod kuće, njihova motivacija za učenje je slaba i izvan njih samih. Za motivirajući razgovor  je potrebno sljedeće:

  1. Slušanje umjesto prigovaranja i stalnih savjeta

Vrlo česta, iako dobronamjerna greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To narušava komunikaciju, a pogotovo vezano za školu i učenje. Djeci šaljemo poruku kako ne mogu sama riješiti problem, te će to za njega/nju učiniti roditelji i kako je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Starija djeca često shvate da ne moraju niti poslušati već samo šutjeti i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako ćete čuti kako kažu “Da, da, razumio sam” prije nego i završite rečenicu ili primijetiti da odsutno klimaju glavom gledajući u televizor. U tinejdžerskoj dobi taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica.  Čak i djeca koja se ne opiru nauče kako probleme rješavaju roditelji, pa sve manje ulažu svoj trud.

Slušanje djeteta pretpostavlja da ne prilazimo tražeći kvar koji treba otkloniti, već sa istinskim interesom, dajući djetetu priliku da ispriča što mu je bitno, s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća, što ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem.  Vrlo je važno pitati dijete što želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo, a gdje zaista treba pomoć roditelja. Cilj roditeljstva općenito je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, kako po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.

  1. Podržavati, ohrabrivati, poštovati

Važno je ne razviti ili barem na vrijeme zamijeniti loše navike kritiziranja, prigovaranja, prijetnji i potkupljivanja djeteta. Umjesto toga dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u sposobnost djeteta da samo svladava probleme i uspije u onom što želi. To bi značilo prekrižiti u svom ponašanju izjave kao što su: “Kako ti se to moglo dogoditi?”, “Ne budi glupa!”, “Opet ti nemaš zadaću”, “Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak”, “Totalna si lijenčina!”, “Ako tako nastaviš, moći ćeš biti samo smetlar kad odrasteš” i slične koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te demotiviraju za bilo kakve daljnje pokušaje. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete a ne na svoje osjećaje – važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad. Djetetu je za svladavanje novog potrebna podrška i ohrabrenje te povjerenje da ono to može. Pri tome je bitno da ta podrška nije samo na riječima i nije isprazna. Nije dovoljno samo reći djetetu “Možeš ti to, vjerujem ja u tebe”, osobito ne onda kad je dijete frustrirano jer mu nešto ne ide, u takvim je situacijama osim podrške potrebno poslušati u čemu je problem te zajedno s djetetom potražiti moguća rješenja. Kada dijete dođe nadomak tome da može samo, treba ga pustiti kako bi osjetilo prepreke i užitak svladavanja istih te  nakon toga glasno primijetiti kako je uspjelo i shvatilo kako treba te podržati i pojačati taj trenutak. Neka djeca ne vole i teže usvajaju nastavne sadržaje iz nekih predmeta tada djetetu može pomoći roditelj koji ga razumije, koji pokaže da razumije kako mu je to teško te ponudi pomoć. Vrlo često dijete koje osjeti suosjećanje i razumijevanje od strane roditelja preuzima svoju odgovornost. 

  1. Realnost nasuprot perfekcionizma

Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka loša ocjena i “Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo nedostajalo?” završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivirani za učenje i rad jer “ionako neće biti dovoljno dobro”. Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni - jer nikad nije savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji ili barem konstantnom nezadovoljstvu. Djeca koja odustanu u srazu s roditeljskim previsokim očekivanjima naprosto prestanu pokušavati, niti se ne trude, u startu očekuju neuspjeh ili gube svaki interes za postizanjem uspjeha – jer znaju da nikad neće zadovoljiti očekivanja, “pa čemu se uopće truditi”. Njih još kroz osnovnu školu roditelji uspijevaju gurati do relativnog uspjeha, dok prelaskom u srednju školu više ne ide, a cijelo vrijeme odaju dojam da ih to sve uopće ne zanima, da konstantno postižu manje nego što bi mogli te da imaju druge interese, bilo društvo, sport ili video igrice kojima su zauzeti. Ne treba naglašavati da je taj dojam dio maske, nije istina da im nije stalo. I oni su nezadovoljni, no to kriju i od drugih i od sebe. Oni odustaju jer im je bolno uvijek iznova slušati kako nisu uspjeli dosegnuti roditeljska očekivanja. Manje bolno im je ne pokušavati nego uvijek iznova pokušavati i iznevjeriti.

Realan roditelj zna koliko njegovo dijete može, ali i koja područja njegovo dijete zanimaju, a koja ne. Očekivanja da dijete u svemu briljira nisu realna.   Dijete treba znati u čemu je bolje, a u čemu lošije, koje su mu jake strane, talenti, ono u čemu može biti uspješno. To ne znači da se ne treba truditi u stvarima koje mu idu teže, ali očekivanja ne smiju biti previsoka. Za dijete je najbolje kada je očekivanje u skladu s njegovim sposobnosti. Realan roditelj  shvatit će kada je dijete zadovoljno četvorkom koju je dobilo i podržati to kao uspjeh. Nije lako biti odličan u nečemu što nam nije zanimljivo ili nam ide teže.

  1. Pomoć je kad djetetu damo alate pomoću kojih može pomoći samom sebi

Vezano za učenje to pretpostavlja više truda oko zadaća i učenja u početku – jer dijete treba naučiti kako rješavati probleme, kako analizirati, kako izvlačiti zaključke, što traži više vremena od jednostavnog davanja gotovih rješenja. No, to je način kako će dijete naučiti samo rješavati svoje zadaće i naučiti kako učinkovito učiti. Ne manje bitno je da je to način na koji će dijete naučiti da je učenje proces u kojem može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu samo ostaje frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Ako ne mogu sam, dobijem nešto zato jer su mi dali gotovo rješenje ili put koji moram primijeniti, a ne znam zašto – sve to što radim gubi smisao i ulazi u kategoriju dosadnih poslova koje ne volim i ne razumijem.  Pri pomaganju djetetu važno je da roditelj zna za koga to radi. Vrlo se često takva pomoć svede na roditeljsku demonstraciju znanja ili čak na dvoboj znanja između dva roditelja – tko je u pravu i čiji način rješavanja je ispravan. Tada se dijete osjeća isključeno, objektom u cijelom događaju i izbjegavat će tražiti pomoć u sljedećoj situaciji kada mu bude potrebna. Puno je kvalitetnije kad roditelj pristupi djetetu kao partneru u rješavanju problema, postavlja pitanja koja djetetu mogu pomoći da nađe rješenje, nudi puteve koje dijete može istražiti, ukazuje na značajne točke u kojima dijete može uvidjeti gdje se krije rješenje ili greška koja mu se potkrala.

 

  1. Primjer vrijedi više nego riječi

Djeca koja vole učiti obično žive u domovima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, traži objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta. Poticanje propitivanja okoline i razloga zašto su stvari onakve kakve jesu, poticanje razmjene mišljenja i stavova, poticanje propitivanja autoriteta i traženja argumenata za i protiv određenih stavova pa i činjenica, važni su za održavanje dječje znatiželje i želje za učenjem.

  1. Pomozite djetetu da stekne zdrave radne navike

S radnim navikama se nitko nije rodio. Kao što svi bez muke ili razmišljanja ujutro operemo zube i umijemo se, tako je moguće steći i radne navike koje čine obavljanje poslova lakšim, bez muke. Najvažnije je, kako samo ime kaže, steći naviku, a to pretpostavlja ponavljanje u isto vrijeme na istom mjestu. Djetetu treba pomoći u organizaciji vremena za učenje koje bi trebalo biti približno uvijek u isto vrijeme, treba imati mjesto za učenje, ritam rada s više kratkih pauza. Isto tako, nakon učenja, treba ga nagraditi npr. izlaskom vani s prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom s roditeljima. Svakodnevno učenje djetetu pomaže u stjecanju i razvijanju radnih navika

  1. Potičite učenje s razumijevanjem

Učenje napamet čini učenje bilo kakvog gradiva nalik učenju napamet telefonskog imenika – dosadnim, teškim i besmislenim. Potičite dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i da nađe smisao u onom što uči. Treba im pomoći kako bi uvidjeli  korisnost onoga što uče, kakve to ima veze s drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim iskustvom. Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću, učenje je kontinuirano dio našeg života.  Svijet oko nas je pun prilika za učenje, a ako ih koristimo zajedno sa svojom djecom te nudimo djeci da su u tome aktivni, njihova znatiželja i zaključivanje će ostati budni.

  1. Izbjegnite privlačenja pažnje pomoću ocjena

Važno je da djeca redovito uživaju u društvu i pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obveza ali i dojma da su djeca već velika i da mogu sama roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može puno toga samo ali mu opet nedostaje roditeljska pažnja. Ako djetetu nedostaje pažnje ono počinje nesvjesno tražiti pažnju kroz neprihvatljive oblike ponašanja i negativne ocjene. Kod djece je pravilo “Bolje i negativna pažnja nego nikakva.”  Dobro bi bilo imati zajedničke aktivnosti s djetetom sve dok dijete pristaje na njih, biti i to vrijeme koristiti  za zajedničko druženje, nipošto za kritike ili ispitivanja.

  1. Nije škola sve u životu

Česta greška roditelja je da djecu svakodnevno pitaju što je bilo u školi, ali odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuće. U školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, događaji s vršnjacima. Sve to bi djeca rado pričala ako bi ih roditelj saslušao sa zanimanjem i bez procjenjivanja.  Ako roditelja samo zanima uspjeh, oni misle: “Baš njega briga za mene, samo hoće znati koje sam ocjene dobio.” Za održavanje povjerenja i kvalitetnog odnosa s djetetom važno je uvidjeti kako djeca imaju još života i izvan škole i ocjena. Nije uvijek točna česta roditeljska pretpostavka: “dobre ocjene = sve je u redu”. Održati odnos povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i naoko beznačajnih razgovora o stvarima koje njih zanimaju su put za zadržavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude trebalo “ozbiljan” razgovor ili pomoć kad je u problemima.  Slušajući te “obične” teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega te će tako doživljavati da je vrijedno i da je roditelj zainteresiran za njega/nju te će steći povjerenje i tražiti pomoć kada je zatreba.


 

                                            


 

 

PRIPREMA ZA POLAZAK U ŠKOLU

Dragi roditelji, polazak u školu, kao i snalaženje u njoj predstavlja veliki životni izazov za dijete i vas kao roditelja. Sami roditelji se nerijetko susreću s dilemama je li  njihovo dijete zaista spremno za školu, koje sposobnosti i vještine bi trebalo posjedovati te kako mu pomoći da ih usvoji.. Što je priprema kvalitetnija, okruženje poticajnije to je lakši sam polazak i prilagodba na školu. Uspješnost u školi uvelike ovisi o onome što je prethodilo u djetetovom životu.

U ovom dokumentu usmjerit ćemo se na važne i bitne činjenice te konkretne primjere koje vam uvelike mogu olakšati ovaj proces pripreme i kod kuće.

Sveobuhvatna procjena spremnosti za školu obuhvaća:

  • grafomotoriku,
  • predčitalačke vještine,
  • predmatematičke vještine,
  • sposobnost koncentracije,
  • činjenično znanje,
  • emocionalnu zrelost i socijalne vještine.

 

  • GRAFOMOTORIKA

Djeca kroz igru najbolje razvijaju kontrolu nad motoričkim vještinama ruku i prstiju. Za usvajanje složene vještine kao što je pisanje, potrebne su određene sposobnosti: fina motorika šake, vizualna percepcija, koordinacija oko-ruka. Grafomotorika se može vježbati, zato je potrebno ponuditi djetetu aktivnosti koje u tome pomažu. Ako se malo osvrnete oko sebe, primijetit ćete mnoštvo mogućnosti za niz aktivnosti i ideja kako zabaviti  dijete, a da pri tome ne morate kupiti novu igračku. Neka djeca vole crtati i pisati, njima je dovoljno ponuditi papir i bojice koje će dijete rado prihvatiti i samo razvijati grafomotoriku. Neka djeca ne žele crtati i bojati pa s njima nije dobro nasilno provoditi grafomotoričke vježbe.

Ne treba odustati od poticanja tih aktivnosti te se za početak mogu ponuditi zamjenske aktivnosti kao što su:

  • nizanje slamki na konopu
  • crtanje slova, brojeva po pijesku ili brašnu
  • nizanje perli na konac
  • igre vodom, brašnom, prelijevanje vode, presipavanje brašna
  • rezanje i presavijanje papira
  • modeliranje plastelinom
  • slaganje puzzli ili kocki

                                                                                                                                     

 

                                                                                                                                                   

                                         PREDMATEMATIČKE VJEŠTINE

Predmatematičke vještine puno su više od brojeva, zbrajanja i oduzimanja. To su jednostavne aktivnosti za koje možemo iskoristiti sve oko sebe, a pomažu potaknuti pozitivnu atmosferu unutar obiteljskog doma.

Aktivnosti koje uključuju razvrstavanje

Razvrstavati možete po više kriterija, npr. po boji, materijalu, svrsi predmeta. Možete razvrstavati kocke po boji, pribor za jelo po svrsi i materijalu, povrće po bojama, obuću i odjeću po sezonama…

Za poticanje razvoja koncentracije i uočavanje redoslijeda koristite nizanje.

 Npr. postavite na stolić žlicu i vilicu. Zadatak je uočiti što ide poslije žlice. Možete nizati bombone, autiće, geometrijske likove, kockice različitih boja… Isto tako, slaganje igračaka u djetetovoj sobi po veličini – od najmanje do najveće. Na taj, vrlo jednostavan način, učimo serijaciju.

Preslikavanje oblika

Možete prerezati sliku na pola i djetetu dati polovicu, a ono neka nacrta drugi dio slike. Možete mu i vi nacrtati polovicu lika, od jednostavnijih oblika kocke i trokuta ka složenijima poput bubamare ili leptira. Možete isto tako, iz novina izrezati sličice i složiti priču.

Uspoređivanje količine, dužine i veličine

Zanimljive je igre mogu se kreirati kroz uspoređivanje količine, dužine i veličine. Primjerice, iskoristite šetnju, igru u dvorištu i tražite štapiće iste veličine. Na kuhinjskoj vazi djeca mogu uspoređivati težine različitih predmeta-kuhajte i pecite sa svojim djetetom, neka važe zdjelice šećera, brašna i uspoređuje što je teže.

Prostorni odnosi

Prostorni odnosi na papiru i u realnom prostoru iznimno su važni. Igre su također jednostavne: stavi ruke ispred sebe, stavi ih na glavu…neka dijete uzme najdražu igračku i stavi ju ispod stolice, na stol, desno od stola, lijevo od stolice…

Vremenski odnosi

Kroz razgovor potičite djecu na prepričavanje, izradu planera aktivnosti, posjeta. Na taj način usvajaju vremenske odnose-jučer, danas, sutra.